Blaženi Didak Josip iz Cadiza (1743.-1801.), svećenik


Godine 1756. mladić Josip Franjo Ivan Marija, nakon neuspjeha u studiranju filozofije, ušavši u crkvu kapucina u Ubrique (Španjolska), za vrijeme dok su fratri pjevali liturgiju Časova, iznenada doživi uzbuđenje, kako on piše u jednom svom pismu: »Duša mi se ispunila tako velikom radošću i tako neobičnim divljenjem kao da sam izvan sebe«.  

Imao je veliku odbojnost prema redovničkom staležu, još posebno prema životu kapucina; ali od tog trenutka ondje osjeti da ga privlači i njegov žar posta nezadrživ. »Zatražio sam životopis nekoga sveca iz njihova Reda – nastavlja u gore spomenutom pismu – i dadoše mi onaj naših svetaca Fidelisa i Josipa iz Leonesse, obojica su bili misionari, a zatim onaj, časnoga Josipa iz Carabantesa, koga nazvaše apostolom Galicije. To razbukti vatru u mom srcu koja, premda sam imao jedva trinaest godina, izgarao sam od samoće, za sjedinjenjem s Bogom za zatajenjem samoga sebe itd. Nadvladan od ovih želja, bez da sam nekoga pitao za savjet, opasao sam se konopčićima oko pojasa i oko nogu tako jako da mi je sprječavalo disanje te sam morao jednoga skinuti a druge olabaviti i nosio sam ih kroz mnogo dana«.  

Taj mladenački žar dovede ga da se zaodjene redovničkim odijelom kapucina u Sevilji, 12. studenog 1757. i da započne godinu novicijata, navršivši petnaest godina, 31. ožujka 1758. s novim imenom Didak Josip. »Otada je bila moja žarka želja biti kapucin, misionar i sveti sve do težnje da dadnem svoju krv po mučeništvu«.

Blaženik se rodio u gradu Cádizu, Španjolska, 30. ožujka 1743. od oca Josipa Lópeza Caamaño i majke Marije de Ocaña y García, oboje iz plemenitaških obitelji. Ostavši siroče s devet godina gubitkom mame, proživio je tužno dječaštvo s mačehom bez samilosti. U prvim godinama redovništva, poslije novicijata, živio je manje-više opušteno, ako vjerujemo što je zapisao, zadovoljavajući se s najnužnijim što mu je bilo potrebno za učenje, više ga je privlačila kastiljanska pjesnička književnost. Jednoga dana, ipak, u razredu, za vrijeme nastave teologije, doživi drugo duhovno uzbuđenje: »Opazih veliku unutarnju pobožnost združenu s velikom željom da gledam one stvari toliko uzvišene u samom Gospodinu s blaženicima. Osjetio sam potrebu da sve napustim i slijedim njega, i čvrsto odlučih da to učinim«.

Zaređen je za svećenika u Cardoni, 24. svibnja 1766. , »otada sam se posvetio misaonoj molitvi, kojoj sam, uz više od dva sata u zajednici, sebi odredio još barem jedan sat noću«. Kroz šest godina posvetio se izučavanju Biblije i knjiga duhovnog sadržaja te pred velikim napadajima francuskog prosvjetiteljstva, koje je objavljivao mnoge knjige protiv Crkve i pape, osjećao je da ne može ostati ravnodušan, nego da treba odgovoriti sa svim svojim sposobnostima: »nesposoban čitati takve spise, - rekao je svome duhovnom vođi – nisam želio naučiti francuski zbog gnjušanja prema knjigama koje su odanle dolazile s takvim sadržajima. Koliko je potrebno biti svet da bi mogao, s molitvom, ublažiti Boga i podržavati svetu Crkvu! Kolika čežnja da izađeš u javnost, da budeš obrambena linija, otvorena lica, pred drznicima! Koliki poticaj da propovijedaš naobraženim i učenim ljudima! Kakav žar da prolijem svoju krv za obranu onoga što smo sve do sada vjerovali!«.

Počelo se ostvarivati njegovo teženje za apostolskim radom i misionarenjem. Započeo je propovijedati u Ubrique 1768. s velikim uspjehom. 1773. uspio je uspostaviti mir među ljudima Estepona, koji je kroz 15 godina rušio mir razmiricama i svađama. Prolazio je cijelom svojom Andaluzijom kroz cijelo jedno desetljeće propovijedajući misije, korizme, devetnice, u Granadi 1779., u Gaudixu i Bazi, u Jerezu , i 1780. u Portu sv. Maria, u Jaénu i drugdje. Bio je nezaustavljiv. U korizmi 1775. propovijeda u S. Rocco, u Gibraltaru.To je bila godina od temeljne važnosti u njegovu životu, jer je susreo oca Franju Javier Gonzáleza, najmanjeg brata Sv. Franje di Paola, koji će kroz devet godina biti njegov duhovni vođa, razboriti savjetnik, usmjeravatelj njegovih apostolskih poduhvata, pokazatelj njegova poslanja u duhovnoj povijesti njegova stoljeća. Doista, napisao mu je, 26. lipnja 1778.: »Da, Bog se želi poslužiti s tobom, velikom neznalicom, i zato te je privukao u kapucinski Red i svećeničku službu da naoružan njegovom svemogućnošću, mudrošću i krepošću, navijestiš rat vladajućem slobodarstvu i najmračnijem prosvjetiteljstvu u ovom mračnom vijeku. Svijet se suprotstavlja i traži sa svojim paklenskim prosvjetiteljstvom da razori najviše vrednote Evanđelja i duh kršćanstva«. Poslije njegove smrti, koja je nadošla, 29. veljače 1784., Didak iz Cadiza odabrat će svoga novoga duhovnog vođu, Juan José Alcover i Higueras, opata zborne crkve svetog Spasitelja u Granadi.

Godine 1776. u dobi od 33 godine, propovijeda misije u Sivilji, što je morao prekinuti zbog teške bolesti. Pošto je ozdravio, vratio se u Sivilju i propovijeda u mnogim crkvama grada. U jednoj propovijedi posvećenoj sveti Mariji Magdaleni, kasnije češće objavljivanoj, napada s velikom odlučnošću nepromišljenu nevjeru slobodnjaka i prosvjetiteljskih filozofa. Glasoviti su njegovi govori protiv bezbožnog prosvjetiteljstva koje je izgovorio na Sveučilištu u Granadi 1779., u Madridu i u Alcalá de Henares 1783., i nadgrobni govori u čast svoga duhovnog vođe 1784. Njegovi gorljivi prigovori snažnim izgovorenim protiv lošeg tiska, borbe s bikovima, plesovi, komedije i komedijanti, tada na glasu, premda često nisu imali nikakav učinak zbog bijesa ljudi kojim su popraćivali sve to, što su tada smatrali umjetničkim djelima. Ali blaženik je mislio samo na siromašne, kao kada je 1778. govorio u županijskoj skupštini u Éciji: »Začudio sam se zbog pretjerano skupe kuće komedije, dok ovdje nedostaju, bolnica za bolesnike, zavod za siročad i dostatne vojarne za vojnike«. U misijama u Antequera, pripovijeda također blaženi Didak, »kao plod propovijedanja, uglednija gospoda odlučiše, da se osnuje jedan zavod za zbrinjavanje siromašnih zatvorenika koji su zbog nedostatka pomoći, umirali od gladi«.

Godine 1782. u Toledu u kraljevskoj odori iz Aranjuez sve je uzbudio. Slijedeće godine odlazi u Madrid i Alcalà de Henares. Neki doušnici, poslije jedne gorljive propovijedi u katedrali u Sivilji na Sveti Petak 1784. u korist pokradenih siromaha od bogatih crkvenih osoba, uspjeli su ga protjerati na više mjeseci iz grada. Ponovno obilazi svoju Andaluziju. U zimi 1786. propovijeda kroz mjesec dana misije u Cuenki. U Saragozi prijavljuje Inkviziciji različite prijedloge jedne otrovne knjige protiv redovničkih zavjeta pokrećući težak postupak. Od 1787. mnogi ga gradovi Španjolske, Albalate, Alcañiz, Caspe, Barcellona, Valenza, Alicante, Cartagena, Totana, Motril, slušaju ga zadivljeni. Pokušavao je biti nazočan i s knjigama od velike apologetske i duhovne vrijednosti. Njegova su djela potom bila objavljena u pet svezaka u Madridu u godinama 1796.-1799. Neprijatelji su ga njegovi prisilili na gotovo potpunu šutnju kroz više godina, zatočenjem u samostanu Casares sve do 1792., kada je ponovno nastavio svoje apostolsko putovanje u Andaluziji i dvije godine kasnije po Sjevernom Portugalu, a zatim po provincijama Pontevedra, Coruña i Lugo, te od Ovieda do Leóna, Astorga, Zamora i Salamanke. Njegovo zdravstveno stanje nije mu omogućavalo da nastavi s istom zauzetošću. Morao je smanjiti svoje apostolske pohode. Ali poslije bez broja pučkih misija u Malagi, 1799. prelazi tjesnac odlazeći u Ceutu, gdje je 27 godina ranije započeo svoje prve korake propovijedanja. Kod jedne pobožne obitelji u Rondi proveo je posljednjih šest mjeseci, izvan samostana, gdje se običavao povući nakon svojih teških napora, i otuda je napisao veći dio svojih dragocjenih pisama. Tu će se preuranjeno ugasiti njegov život u utorak, 24. ožujka 1801. rano ujutro. Tek 1894. papa Leon XIII. Proglasit će ga blaženim, izazavši nepodnošljive odjeke između nevjernika i liberala, kako u Španjolskoj tako i u Italiji.

Didak iz Cadiza ostat će veliki apostol pučkih misija, koje su se odvijale na vrlo djelotvoran i iskustven način: početna procesija sa slikom Božanske Pastirice i križem, a zatim kroz različite dane obavljali su se različiti susreti molitava i kateheza s pokorničkim obilježjima, govorima i poticajima za oživljavanje kršćanskog života, uvečer moljenje krunice, misaona molitva predvođena za narod, vjeronauk za odrasle i propovijed. Posebni nagovori za različite staleže, kao posebne duhovne vježbe, za kler, za redovnike i redovnice, za društvene nosioce vlasti i djelatnike grada; ali također i propovijedi za zatvorenike, uvijek s opreznošću moralnog i duhovnog nauka prilagođenog različitim potrebama. Više nego iz govorničke vještine, njegova propovijed se rađa iz jedinstvenog načina prenošenja Božje Riječi koja je prožela njegovo srce kroz molitvu i usvojena s jasnoćom, jednostavnošću i žarom, te postaje sposobna pokrenuti volju darom očite milosti, i s obazrivošću prema različitim zasebnim crkvama, uz najveće poštovanje prema mjesnoj duhovnoj brizi. Sve se zaključuje s jednom drugom pokorničkom procesijom, ali bez nekih izvanjskih oznaka. On sam kaže da je otkrio ovaj način propovijedanja u pučkim propovijedima svetog Bernardina Sienskog u kojemu je gledao i ideal njemu najprikladniji. Često je iskusio u brizi da spremi nagovore koje nije uvijek uspio točno zapisati, prepuštao se ponizno volji Božjoj, čudesnom zahvatu Božje suradnje.

Evo i jednog konkretnog primjera iz nagovora koji je Pavao VI. uputio kapucinima 1974. u jednoj slučajnoj napomeni: »Htio bih vam reći: ako budete doista živjeli ono što jeste, usvojite riječi Evanđelja: 'Nemojte razmišljati, kako i što ćete govoriti; dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti'. Možete govoriti, rekao bih, otvorenim srcem, ako vam je srce puno Krista i puno njegovog svetog i teškog i opasnog nasljedovanja; riječ će proizlaziti iz samog vašeg života i bit će to najdjelotvorniji i najuvjerljiviji način vašeg govorenja«.

              **Liturgijski spomen: 5. siječnja

Primjedbe