Blaženi Agatanđeo (1598.-1638.) i Kasijan (1607.-1638.), svećenici-mučenici

**Liturgijski spomen: 7. kolovoza

Dvojica kapucinskih misionara - Agatanđeo Noury i Kasijan Lopes-Netto - koji su podnijeli mučeničku smrt u Etiopiji 7. kolovoza 1638. vjerojatno bi ostali nezapamćeni i nikada beatificirani da se za istraživanje njihova života i djelovanja nije zauzeo veliki kapucinski misionar i kardinal Sluga Božji Vilim Massaja. U procesima za njihovo proglađenje blaženima 10. siječnja 1887. izjavio je da su katolici raspršeni diljem velikih prostranstava Etiopije još pripovijedali svojoj djeci i unucima o mučeništvu i krepostima Agatanđela i Kasijana, čije su se relikvije čuvale kod grada Gondara. Proces za njihov proglašenje blaženima pokrenut je tek 13. lipnja 1887. Dana 1. siječnja 1905. papa Pio X. proglasio ih je blaženima. 
 
Dvojicu ovih mučenika, po štovanju i spomenu, ne možemo dijeliti. Njihov kratak i intenzivan život ne može se ispripovijedati odvojeno. Premda njihov početni odgoj i obrazovanje imaju različito kulturno i zemljopisno obilježje, misionarski život i djelovanje međusobno ih povezuje. 
 
Agatanđeo se rodio u Vendômeu (Francuska) 31. srpnja 1598. kao treće od sedmero djece Franje Nouryja i majke Margerite Bégon. Na krštenju su mu dali ime Franjo. Već zarana upoznao je život i djelovanje fratara kapucina pa je i sam 1619. stupio u njihov Red. Nakon novicijata i položenih redovničkih zavjeta poslan je 1620. na studij filozofije i teologije pod vodstvom uglednih učitelja - o. Ignacija iz Neversa, a osobito o. Josipa du Trebmlaya iz Pariza. Nakon svećeničkog ređenja uključio se u održavanje tzv. ''letećih'' kapucinskih misija u Poitouu i službu propovjednika. Od 1629. do smrti revno je djelovao kao misionar u Egiptu, a kasnije u Etiopiji.
 
Njegov sudrug na djelu i mučeništvu - Kasijan Lopes Netto - rodio se u obitelji portugalskih trgovac 14. siječnja 1607. u Nantesu (Francuska). Na kršetnju su mu roditelji Ivan Lopes Netto i Guda d'Almeras dali ime Konzalo (poslije su ga prozvali Vasenet). Svoj prvi odgoj i obrazovanje stekao je u obitelji, a kasnije u Zavodu sv. Klementa. U stjecanju znanja isticao se velikom oštroumnošću i poletom, zbog čega je bio svima na primjer. U novicijat braće kapucina stupio je u Angersu 16. veljače 1623. i tom je prilikom dobio ime - Kasijan. Gajeći veliku ljubav prema misijskom djelovanju, nakon što je zaređen za svećenika zatražio je od poglavara da ga pošalju u misije. Genijalni i dalekosežni kapucin o. Josip Leclerc du Tremblay iz Pariza (nazvan i ''siva eminencija'') koji je veliku brigu i pažu posvećivao odgoju i izboru novih misionara, sada kao provincijal Pariške provincije, u Egipat kao misionara šalje Kasijana. Tamo ga je već čekao o. Agatanđeo koji je stigao 28. travnja 1629. Obojica su odmah svim žarom prionuli učenju arapskog jezika pokušavajući na svaki mogući način ostvariti jedinstvo Koptske i Rimske crkve.
 
Godine 1638. prelaze misijski djelovati na tlu Etiopije. Za novu misiju nastojali su svoj duh očeličiti u Palestini, odn. na svetim Kristovim mjestima. Došavši u Etiopiju tamo ih nije dočekala dobrodošlica, nego zatvor. Bila je to posljedica spletki novog nadbiskupa za Etiopiju, monaha Arminija, koji je uspio nahuškati ljude protiv dvojice netom pridošlih misionara. Vezani užetima i uz brojna zlostavljanja prebačeni su u Gondar 5. kolovoza. Dana 7. kolovoza 1638. izvedeni su pred etiopskog cara na ispitivanja. Obojica su ustrajno branila svoju katoličku vjeru. Nažalost, obojica su od strane cara bila osuđena na smrt. Uz bijes naroda prebačeni su na mjesto gdje je trebala biti izvršena smrtna kazna. Sve je bilo spremno, ali... nije bilo užeta za vješanje. Oni su tada ponudili svoje redovničke cingule (pasove). Tako su bili obješeni na vješala. Bilo je podne, kao kada je bio i Isus raspet! Jedna je abesinska ličnost u tom trenutku ispovjedila katoličku vjeru i odrekla se krivovjerja. Abuna Markos naredio je da se dvojica osuđenika dokrajče kamenovanjem. Gomila kamenja prekrila je okrvavljena mrtva tijela. Stanovnici Gondara promatrali su kako se iz onog kamenja izvija veliki stup svjetla.     
 
 * * * * *
Iz pisma blaženog Agatanđela iz Vendômea
kardinalu predstojniku Kongregacije za širenje vjere

Za spasenje braće treba se svim sredstvima brinuti Moj uzoriti Gospodine i Zaštitniče! Dok sam bio prošlog mjeseca u Jeruzalemu, poštovani otac gvardijan pokazao mi je pismo uzorite gospode Svete Kongregacije u kojem su se čitale slijedeće riječi: ''Tvoje očinstvo dalo mi je na znanje mišljenje koje dopušta i zastupa o. Pavao de Lodi: da je slobodno posjećivati crkve heretika i šizmatika ukoliko se najiskrenijim srcem u dnu duše zadržava i čuva katolička vjera. Budući da je ova Kongregacija osudila ovo mišljenje kao pogrešno, to se u praksi nikako neće smjeti držati.''  Nadalje, poslije mog dolaska u Egipat predložio sam ovo pitanje trima našim ocima teolozima misionarima, a osim toga o tome sam raspravljao sa ocem Arkanđelom iz Pistoje. Kako se njihovo mišljenje slaže s mojim, molim tvoju Uzoritost da ga prihvatiš od mene najmanjega od tvojih učenika koji ti ponizno predlaže što se čini da je korisnije za slavu Božju i spasenje duše, a primit ću svaku korekciju. Teolozi koji raspravljaju o tome problemu stavljaju više uvjeta, a mogu se svesti na četiri: Takvim sudjelovanjem kod bogoslužja ne nastaje sablazan. Nema opasnosti da vjera propadne. To nije sudjelovanje u zločinu ili u nekom obredu koji je u biti heretičan ili na neki drugi način nevaljan. To ne znači odobravati herezu ili heretički obred. A sada, za prosudbu ovih četiriju uvjeta potrebno je savršeno i točno poznavati sve okolnosti: mjesta, vremena, osoba, obreda i drugih takvih stvari; a to ne mogu imati učitelji kršćanstva jer ne poznaju praksu ovih krajeva.

Stoga mi se čini da sud o tome treba prepustiti misionarima koji su već nekada prije smatrali da takvo sudjelovanje kod stranog bogoslužja ne treba zabraniti; protivno naime mišljenje zatvara svako sredstvo i put i nadu da se nešto dobro u misijama učini, čak stvara i mnoge neprilike. Izloživši naše razloge, a mnoge druge ispustivši zbog kratkoće, neka mi bude slobodno zaključiti s mišljenjem slavnoga sv. Martina, pape i mučenika: ''U teška vremena zbog progona znao je zakon oprostiti onima kod kojih nije izdaji prethodio prezir nego više strah i oskudica, koja zbog potrebe upravo sili da treba iz milosrđa biti vrlo oprezan.'' Ovdje imamo više Kopta. Pregledavajući njihove liturgijske knjige nisam u njima našao nikakve zablude osim zaziva heretika Dioskora i Severa. Zato smo dopustili svećenicima da iz njih slave Misu, ali da prethodno izostave one zazive heretika; i oni tako čine i nema nikakve sablazni za narod. 
                                              (Sabrani franjevački spisi, XVIII, str. 143-146.)

Primjedbe