Blaženi Andrija Hijacint Longhin (1863.-1936.), biskup

Hijacint Bonaventura Longhin rodio se u mjestu Fiumicello (Padova, Italija), 22. studenog 1863. U 16-oj godini odlučuje stupiti u Red Manje braće kapucina. U toj svojoj želji vodio je borbu sa svojim ocem, koji se nije htio odreći svoga sina jedinca, jer je htio da mu on bude pomoćnik u poljoprivrednim poslovima. Mladi Hijacint je, ipak, uspio pobijediti očevo protivljenje, te je u samostanu Bassano del Grappa 27. kolovoza 1879. stupio u novicijat i dobio novo ime: Andrija. Studij gimnazije završio je u Padovi. Tu je i položio svoje svečane (doživotne) zavjete 4. listopada 1883. Teološki studij završio je u Veneciji, gdje je i zaređen za svećenika (19. lipnja 1886.). Od 1888. vrši službu duhovnog vođe i profesora u kapucinskom sjemeništu u Udinama, a od 1889. odgojitelj je i profesor kapucinskih studenata-gimnazijalaca u Padovi. Od 1891. učitelj je, pak, studenata teologije u Veneciji. 
 
Za poglavara (provincijala) kapucina u Veneciji izabran je 18. travnja 1902. Dana 16. travnja 1904. papa Pio X. imenuje ga biskupom svoje rodne biskupije Treviso. Za biskupa je posvećen u Rimu 17. travnja 1904. U službu biskupa ušao je 6. kolovoza. Tom je prigodom izjavio da će nastojati biti dobar pastir te da neće žaliti nikakvih osobnih ''ni napora, ni žrtava'' te da će za svoju crkvu dati ''i samu svoju krv i život''! I doista, kroz 32. godine bio je ''dobar pastir Crkve u Trevisu'', nastojeći živjeti franjevačko-kapucinsku strogost života i siromaštva.
 
Naviještanje Riječi Božje bilo je jedno od njegovih najdražih službi. Po uzoru na papu Pija X., apostolskim je žarom čeznuo za poučavanjem djece u vjeri; u krugovima mladenačkih udruženja i među ljudima vezanima uz kulturu. Organizirao je dva kongresa biskupijskih katehista (1922., 1932.). Svi su ga smatrali ''biskupom katekizma''. Ljubio je i pratio kao otac svoje svećenike, imajući za njih posve osobitu brigu već od sjemenišnih dana. Za njih je organizirao i predvodio mjesečne duhovne obnove i vježbe. Tri puta je obišao čitavu svoju biskupiju (1905., 1912., 1926.). Godine 1911. održao je biskupsku Sinodu koju su mnogi ocijenili ''remek-djelom reda i jasnoće''. O njoj se vrlo pohvalno izrazio i sam papa Pijo X. Duhovno je vodio brojne duhovne likove (sv. Marija Bertilla Boscardin, Sluge Božje Josipa Toniolu i Guida Negrija kao i majku Olivu Banaldo). Posve osobito prijateljstvo gajio je prema svojem redovničkom subratu Leopoldu Bogdanu Mandiću, papi Piju X., što je potvrdio mnogobrojnim pismima i osobnim izjavama. U travnju 1914. proglasio je ''svetim pravom da se radnici organiziraju … u sindikate za vlastito ekonomsko i moralno uzdignuće''. Godine 1920. podržao je ''Bijele saveze'', socijalne pokrete kršćanskog usmjerenja, pokazavši se na taj način biskupom siromašnih, radnika i seljaka. U Trevisu je osnovao biskupski kolegij za kršćanski odgoj mladih (1920.). 
 
Odvažno se uhvatio u koštac s iskušenjima I. svjetskog rata idući u susret potrebnima, izbjeglicama, ranjenima. Za vrijeme trajanja rada 27. travnja 1917. zavjetovao se sagraditi svetište Majci Božjoj - Pomoćnici. Nazvan je ''biskupom pokrajine Piave i Montella''. Odlikovan je križem za zasluge u I. svjetskom ratu. Kad je završio rat, obišao je svoju biskupiju potičući obnovu 47 razorenih crkvi, na pomirenje ljudi, na buđenje kršćanskog života. Biskupi Venetske pokrajine smatrali su ga svojim ''Patrijarhom sela'', savjetnikom, istaknutim teologom i neumornih apostolom. Bio je apostolski upravitelj Padovanske biskupije (1923.) te apostolski vizitator i upravitelj biskupije Udine (1927-28.). Zbog njegovih brojnih zasluga 4. listopada 1928. imenovan je naslovnim nadbiskupom u Patrasu. 
Pogođen teškom bolešću blaženo je preminuo u Kristu 26. lipnja 1936. Veličanstveni sprovod bio je 30. lipnja uz jedinstveni komentar: ''Doista je bio svetac!''
 
Informativni postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim trajao je od 21. travnja 1964. do 26. lipnja 1967. Dana 21. prosinca 1998. proglašen je dekret o njegovim herojskim krepostima. Dana 23. travnja 2002., u nazočnosti papa Ivana Pavla II., pročitan je Dekret o čudu po njegovu zagovoru. Sve je to konačno dovelo do proglašenje blaženim 20. listopada 2002.     

Primjedbe